Novosadska zujalica
  • Početna
    • Moja ideja

      ŠARMIRAJ NOVU GODINU

      10.02.2019

      Moja ideja

      UPUTSTVO ZA UPOTREBU

      18.03.2018

      Moja ideja

      ZAŠTO?

      26.02.2018

  • Blog
    • U šetnji
    • Na putu
    • Momenti
  • Kontakt
  • Fotografije
Novosadska zujalica
  • Početna
    • Moja ideja

      ŠARMIRAJ NOVU GODINU

      10.02.2019

      Moja ideja

      UPUTSTVO ZA UPOTREBU

      18.03.2018

      Moja ideja

      ZAŠTO?

      26.02.2018

  • Blog
    • U šetnji
    • Na putu
    • Momenti
  • Kontakt
  • Fotografije

Blog

U šetnji

SIGURNA SAM

od strane Vesna 08.09.2024

Kultura sećanja

Dajem sve od sebe da živim u sadašnjosti, da je volim i poštujem ,primećujem napredak, rast i sve novo. Jedna od omraženih rečenica koju neko može da sroči u mom prisustvu počinje: U moje vreme… Nisam vešta u raspravama, nisam svadljivica, često ne umem u pravo vreme da kažem kontra argument. Kad razmislim o toj, oprostite, fuj započetoj rečenici shvatim da sam trebala da kažem: Da, u to „tvoje vreme“ imao si ili imala si 20,30 godina, bio si ili bila si bez obaveza svakodnevnice, bio/bila si mršaviji/mršavija samim tim zadovoljniji/zadovoljnija svojim izgledom (samo nije bilo Instagrama da deliš i brojiš lajkove!), promaja ti je duvala kroz glavu i ceo svet je bio tvoj!

Ipak, postoji deo nas koji da bi napredovao ne treba da zaboravlja tako lako. Užurbanost svakodnevnice uzima nam vreme da negujemo kulturu sećanja, da po nekada nadogradimo prošlost da bi sigurnije koračali ka budućnosti. Kada sve ovo pišem, znam da je tema široka. Ne bih da se gađam već potrošenim rečenicama koje su izgubile smisao i cilj. Mnogo je oblasti iz prošlosti, mnogo je lepog i manje lepog. Baš mnogo i baš tu ima vrednih i korisnih lekcija.

Ja bih da pričam o arhitekturi.

Moje seoce

Da vam po stoti put ,bar u pokušaju, približim svoju ljubav prema mom Petrovaradinu i svoje emocije mislim da bi bilo previše 🙂 Prelistajte tekstove, podsetite se. Da sumiramo, ljubav je velika! Poslednjih 11 godina živim na trećoj lokaciji u mom seocetu. Da, baš tako sam ga doživljavala i baš takav me je osvojio. Imamo mir, šumu, Dunav, atmosferu bliskosti. Znamo ko nam je komšija i sa kim delimo tugu i umnožavamo radost. Sve to na 10 minuta od velikog grada, opet mog, dragog Novog Sada. Kažite vi meni sad, malo li je?

Moji roditelji su šezdesetih godina prošlog veka došli u Petrovaradin. Oformili porodicu i krenuli u život sa velikim poštovanjem i prihvatanjem sredine u koju su došli. Opšte vrednosti i pravila su postojali, ušli su u našu kuću. Zahvalna sam što su moju sestru i mene podizali i vaspitavali u duhu sredine u kojoj smo rođene. Naravno, zahvalna sam i što su nam preneli ljubav prema njihovom rodnom kraju koju do dana današnjeg nežno negujem. Osećam se bogato, imam svoju rodnu ravnicu i imam svoju talasastu Krajinu gde su moji preci živeli i stvarali. Prednost nomada,ljudi koji su imali hrabrosti i volje da krenu na drugo mesto po svojoj želji i po svom izboru. Danas je to česta pojava,ide uz današnje vreme ali je sredinom prošlog veka bila retka odluka. Moj deda Luka je sa svojom braćom baš tako odlučio i stigli su u Srem.

Za vreme mog odrastanja naučila sam da imamo Gradić, da je Tito bio u zarobljeništvu na Tvrđavi,a moj deda Kuzman služio vojsku na Tvrđavi za vreme Austrougara. Naučila sam da je Glavna ulica Preradovićeva, da se delimo na stari i novi Majur. Vremenom sam znala da razgovaram sa Majurcem jer živi u kuči u Kačičevoj 🙂 Ne znam kako bih vam to opisala na pravi način da što bolje razumete. Naši dragi Majurci su imali problem da previlno upotrebe č i ć. Slobodno mogu reći,skoro svi. Jednostavno se prenosilo u kući bez obzira na sve škole, knjige… Meni uvek, do dana današnjeg bilo mnogo slatko i tako jedinstveno.

E sad, obično su Majurci stanovali u starim „ Švapskim“ kućama. Bilo je to Podgrađe Petrovaradinske Tvrđave, deo Petrovaradina do osnovne škole i dve trećine Preradovićeve ulice. Predivne stare kuće koje su zidane u vreme kada su Austrougari imali vlast i svoju državu na ovom prostoru. Svaka kuća je bila brižljivo ukrašena, bilo je mnogo kibic fenstera, ajnfort kapija…

Vreme je prolazilo, mi rasli, grad se širio, a jako malo ljudi je moglo na pravi način da održava stare kuće. Novo vreme je donelo napredak i tiho brisanje svega što je urađeno, a vredno je, pre tog „novog vremena.“ Podržavam svaki napredak, znam da svako vreme ima svoja karakteristična obeležja u svim segmentima života i to je divno. Da nije tako još bi živeli u pećinama, a ne živimo.

Tuga i bes

Znam da svako dobro organizovano i ozbiljno društvo, država vode računa o svom kulturnom nasleđu. Znam da moja država ima institucije čiji je posao upravo to. Da li smo mi ozbiljno društvo? Pa nismo! Prođite Petrovaradinom i uverite se sami. Arhitektura, tačnije način gradnje, života u vremenima pre nas je deo našeg kulturnog nasleđa. Pojedinci ne mogu na pravi način da vode računa o svojim starim kučama, što bi rekli Majurci. Tu na scenu treba da stupi društvo, državne institucije, svi mi. Ne počinje Svet sa nama i gospodinom Guglom! Ne, naše društvo u ovim vremenima misli i radi kao da sve počinje sada,danas. Imamo stambene zgrade na trotoaru, izvadiće se drvo za kvadratni metar više, srušiće se Švapska kuća za mnogo kvadrata više. To je tuga u meni. Kuda smo krenuli i kako kada rušimo sve iza nas? Sada nastupa bes!

Zar ne može stara kuća da se restaurira i bude luksuzni hotel i da vam opet,dragi „investitori“ stignu magične pare? Šuške koje,po vašem mišljenju, rešavaju sve. Ne bih vam bila u koži kada shvatite da ne rešavaju. Znate li šta je zadužbinarstvo? Naši veliki preci su svoje prihode ulagali u objekte koje su ostavljali svom narodu. Danas je moderno pričati o patriotizmu i kačiti zastave na razne objekte. Da, bes i velika tuga….

Avioni,kamioni su osakatili moj Petrovaradin na žalost u nepovrat. Ima jedna kućica koja mi vraća osmeh na lice na uglu Preradovićeve i Božidara Adžije. DA, može se. Malo volje i poštovanja, ruke će se složiti i sve se može.

P.S. Na fotografiji vidite kuću koju spominjem na kraju. Baš sam bila strpljiva da je fotografišem sa preke strane ulice,bez automobila 🙂 Bila bi lepša bez ove bandere ali…

08.09.2024 0 Komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
spremno za tebe
U šetnji

FRANCUSKA U GRADIĆU

od strane Vesna 07.08.2023

Širom otvori oči

Upravo tako, širom otvori oči,a bilo bi dobro i da su uši maksimalno u funkciji. Nekoliko,sad već, meseci obećavam sebi da ću sesti i pisati. Nešto,bilo šta. Pa ja to volim! Nikako da se to desi. Uvek nešto drugo odvuče pažnju. Volim i to nešto što me preuzme ali pisanje… To jako volim.

Pisala sam o važnosti prepoznavanja znakova u našem životu. Preponosna sam što sam ja danas moj prepoznala. Usporena, lenja nedelja. Volim je,prija ali želim i malo aktivnosti. Ne previše,naravno. Internet se posle jednog udara grome zagubio. Televizija otplovila sa njim. Da li ću izgovoriti reč koju BAŠ ne volim, dosadno mi je? Nikako!

To je taj dan! Ja ću da slušam Amiru Medunjanin i da pišem. To je lepše od svih „surfovanja“ i televizija. Otvorila oči, uključila malo mozga i ja sam srećna.

Moj Gradić

Da ja sada po ko zna koji put pričam o mojoj ljubavi prema mom Petrovaradinu bila bih baš jako dosadna. Dosadna sam i sebi, po nekada, ali opet da pišem bila bih baš jako. Ne želim, nije to moj cilj niti način komunikacije, niti naučenih manira.

Gradić ili kako to sada vole da kažu Podgrađe Petrovaradinske Tvrđave je posebno osetljivo područje mog seoceta. Izgrađen je kao filigranski rađen nakit. Ušuškan, kitnjast i dostojanstven. Upravo takav deo grada zaslužuje ozbiljan, dobro promišljen odnos pun ljubavi.

Često o tome govorim, pisala sam. Ko me poznaje, zna da neću stati. Kad volim i mislim da je ljubav zaslužena, ne odustajem.

Le Klok Bistro

Slučajan,neplaniran susret-ljubav na prvi pogled. Desilo se baš tako. Dva dana smo imali goste iz Splita. To su ona dva dana kojih kada se setite imate osmeh na licu. Zahvalna što sam imala priliku da upoznam divne ljude i provedem dva dana u njihovom društvu.

Da li ste imali goste,a niste obišli Tvrđavu? Teško. Posle obilaska naše lepotice, potražili smo malo hladovine za jednu kafu u Gradiću. Vrlo brzo našli. Le Klok Bistro.

Ispratila sam na Instagramu da su krenuli sa radom. Sve je ostalo na tome dok nismo seli da popijemo kafu. Tu počinje priča i taj plamičak ljubavi. Vrlo jasno su definisali svoju delatnost. Pre svega u nazivu bistroa, u ponudi hrane, enterijeru i toj maloj bašti koja tako podseća na bašte u Francuskoj, u Parizu. Imala priliku da vidim i dajem sebi za pravo da iznesem taj utisak.

Prvi kontakt sa ugostiteljskim objektom ostvaruje konobar. To znate i bez mene 🙂 Konobar koji je stigao za naš sto je pristupio učtivo, nenametljivo, sa odgovorom na svako postavljeno pitanje, ali na svako. Bilo je raznih. Namera je bila kafa, ručali smo kod njih. Za svako poštovanje. Mladi čovek je za svako naručeno jelo ispričao priču. Objasnio nam je šta od namirnica sadrži supa od luka, sufle od kozjeg sira, rižoto sa pečurkama. Kao što vidite, ja i posle deset dana znam šta smo ručali kod njih 🙂 Mislim da to samo potvrđuje fenomenalan utisak koji su ostavili na mene. A jesu. Baš jako. Vlasnici su vodili računa o svakom detalju. Pre svega ukus hrane je fantastičan. Posebna priča je način na koji je hrana servirana. Preukusno i za oko više nego prijatno. Činije, korpice za hleb, escajg…Sa velikom pažnjom odabrano. Jednostavno, to se vidi ako želiš da vidiš i ako voliš da si poslužen baš kako treba. Kada malo stekneš životnog iskustva, dodaš sebi godina sve te sitnice su važne i ostavljaju utisak, zovu te da se vratiš i ponovo uživaš.

La vie est belle

Da, život je lep. Na svim jezicima ima istu radost, lepotu, tajnu, uzbuđenje. No, svaka zemlja, svaka kultura ga živi na sebi svojstven način. Svi smo samo ljudi, svi smo sazdani isto ali svi smo i toliko različiti. Za mene je to lepota koju u svakoj prilici treba primetiti i na neki način konzumirati.

Naši dragi sugrađani koji su nam ponudili malo francuske kulture kroz ambijent i hranu pružaju nam priliku da zavirimo u taj način života i razmišljanja. Pre svega, hvala. Hvala na posvećenosti, trudu, ljubavi koju ste nam doneli u naš grad.

U bistrou Le Klok sam prepoznala dugo godina definisan cilj i vrlo jasno realizovan. Po mom mišljenju, tako izgleda živeti svoj san. Sigurna sam da nije lako, ali je ostvarivo.

Zbog odlične hrane, pažljivo odabranog svakog detalja posetite Le Klok bistro i ,verujete mi, uživaćete sasvim sigurno. A kako drugačije nego sa srećnim momentima u navali onih manje lepih?

 

07.08.2023 0 Komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Moj izbor.Prva i poslednja za sada.
Novosadjani

MOJ NAKLON #MANUAL

od strane Vesna 07.06.2022

Počelo je

pre 30 godina sa poslednjom dekadom XX veka. Sećate se reklame: Ja sam majstor Sić… Do dana današnjeg ja sam u dilemi da li je Sić ili Sič 🙂 i do dana današnjeg imam sliku vremešnog gospodina koji strpljivo sedi za starom mašinom i stvara.

Po prirodi radoznala nisam se smirila dok nisam obišla radionicu i prodavnicu u pasažu Zmaj Jovine. Ljubav na prvi pogled, koja traje do današnjeg dana, je rođena upravo tada.

Sećam se

svoje prve kupovine. Vredno sam radila dve nedelje i sve što sam zaradila,a nije bilo malo tih devedesetih, punog srca sam ostavila u radnji Manual-a za torbu. Danas je gledam na ramenu moje ćerke. Ista kao pre 30 godina, a ja presrećna i preponosna što je živela moj deo života i sada nastavlja dalje.

Kako tad,tako i sad 🙂 Decembar, moje mlađe dete bira poklon mami za rođendan i pojavljuje se sa torbom iz Manual-a. Osećaj isti kao i kada sam postala vlasnica moje prve, njihove torbe. Ogromna sreća i radost što svako moje zujanje ima novu, čarobnu drugaricu.

Često sam

pokušavala da odgonetnem moju višedecenijsku ljubav i posvećenost toj kući. Za početak,volim lepu torbu. Sledeće što mene inspiriše da verujem u svetliju budućnost su ljudi koji tu,oko mene, imaju jasan cilj,ideju i mnogo su vredni koristeći svoje ruke i poštujući vreme u kojem žive.

Pre dosta godina sam čula priču za koju ne znam da li je istinita ali meni se jako dopada. Ide uz moj način shvatanja života. Moj dragi rođak,pustolov i avanturista, mi je ispričao da porodice Jevreja u Americi jako vode računa o obrazovanju svoje dece i spremni su na svaku žrtvu ukoliko dete pokaže volju i spremnost da bude dobro obrazovano. No,pored toga njihova deca imaju još nekoliko obaveznih zadataka 🙂 U ranom detinjstvu moraju obavezno da nauče da plivaju, voze bicikl,a malo kasnije i zanat po želji. Da,da… raditi rukom. Toliko prosta logika ali stečena na osnovu teškog i tragičnog iskusta čitavog naroda. Povećava se verovatnoća da živiš ukoliko znaš rukom da napraviš,uradiš nešto.

Ponovo

se vraćam na moje veliko poštovanje radionice Manual. Volim što imaju prepoznatljiv stil, što vole vreme u kojem stvaraju, prilagođavaju se. Pored svega toga svaki komad iz njihove radionice je za ovih 30 i štogod godina istog kvaliteta. Po mom mišljenju, to je neverovatno važan princip koji obezbeđuje trajanje. Naravno, gde da zaboravim da naglasim neverovatno sam ponosna što su baš naši! Ne postoji moj rođak iz belog Sveta,a ima ih podosta, koji je bio u našem gradu,a da ga nisam odvela u Manual. Ja srećna,presrećna. Hvala vam, gospodine Siniša i vaši radnici,što imam na sva usta čime da se ponosim 🙂

Ponovo ću naglasiti da svaki uspeh vrednih ljudi oko mene, u mojoj zemlji istinski doživljavam kao svoj. Mali smo i površinom i po broju ali umemo da zasijamo i budemo konkurentni svim velikima 🙂

Velike

nade polažem u našu decu. Međutim, mislim da postoji greškica u vaspitanju, uvođenju u život. Mnogo nas je pravi. Još uvek ,na žalost, postoje rečenice „ma to ti je super zanimanje, sediš ne radiš ništa“ Davno, prošlo vreme. Malo je interesovanja za zanate. Osim što su nam deca lepa i naočita, radoznali su, kreativni, misleći ljudi. Roditelji treba da im približe i mogućnost stvaranja kroz neki lep zanat. Da se ne zaboravi, da se prenese sa kolena na koleno. Mislite li da sam previše romantična?

Možda da, možda ne. Svake oči imaju svoj ugao i u tome je lepota i prilika.

Manual je upornim radom utemeljenom na starom zanatu privukao poglede mnogo očiju i uspešno traje.

Moj naklon

do poda za poštovanje prošlosti, upornost, rad i ljubav koja je utkana u svaki komad koji izađe iz radionice.

Podeliću sa vama link emisije koju je o starim zanatima napravio #Jovan Memedović i posvećena je upravo obradi kože i Manual-u.

Pogledajte. Možda nekome od vas zaiskri neka ideja i otisne vas u novo,nepoznato i uzbudljivo 🙂 Verujte sebi, u sebe i srećno!

07.06.2022 1 Komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Da,žuri mi se
Momenti

DA,ŽURI MI SE

od strane Vesna 17.11.2020

Mário Raul de Morais Andrade, poznatiji kao Mario de Andrade (Sao Paolo, 1893-1945) pesnik koji je duboko dodirnuo moju dušu. Jednostavno moram vas upoznati sa stihovima koji su me iskreno dirnuli,a pritom otvorili jedan novi,čudesan prozor. Probajte pažljivo da pročitate svaku reč;

Mojoj duši se ne žuri

Osjećam se kao dijete koje je dobilo kutiju slatkiša, prve je pojelo sa zadovoljstvom, ali kad je vidjelo da ih je ostalo još malo, počelo ih je jesti sa posebnom pažnjom i uživati u svakom zalogaju.

Nemam više vremena za beskonačne konferencije u kojima se govori o statutima, pravilima, procedurama i unutrašnjim odredbama, znajući da ništa od toga neće biti postignuto.

Nemam više vremena da podnosim apsurdne ljude koji, uprkos poodmakloj dobi, još nisu odrasli.

Nemam više vremena da se borim sa neostvarenim. Ne želim da budem na skupovima gdje se ego naduvava.

Ne mogu trpjeti manipulatore i oportuniste. Nerviraju me zavidni ljudi koji pokušavaju diskreditovati sposobne da bi osvojili njihove pozicije, talente i dostignuća.

Moje vrijeme je prekratko da bih raspravljao o naslovima. Želim sadržaj, supstancu, mojoj duši se žuri.

Nije ostalo još puno slatkiša u kutiji.

Želim provesti život sa ljudima koje krasi stvarna čovječnost. Ljudima, koji se znaju smijati vlastitim greškama. Ljudima koji razumiju svoje predodređenje i ne kriju se od svojih dužnosti. Onima koji brane ljudsko dostojanstvo i žele samo da budu na strani istine, pravde i pravednosti. To je ono što život čini vrijedan življenja.

Želim biti okružen ljudima koji znaju kako dodirnuti srce drugih ljudi. Ljudima koje su teški udarci u životu naučili da odrastu i sačuvaju nježne dodire duše.

Da, žuri mi se.

Žuri mi se da živim tim intenzitetom koju samo zrelost može dati.

Ne želim uzalud potrošiti više ni jedan slatkiš koji mi je preostao. Siguran sam da su još slađi od onih koje sam već pojeo.

Moj cilj je doći do kraja u miru sa sobom, sa mojim bližnjima i mojom savješću.

Imamo dva života i onaj drugi počinje u trenutku kad shvatiš da je život samo jedan.

Ova 2020.godina nas je pretumbala skroz. Ne volim izraz nova normalnost. Teško ga prihvatam. Moj život je dostigao tačku kada sam shvatila da živim samo jedan od dva ponuđena života. Volim ga svim srcem i sa ogromnom radošću biram svaki slatkiš iz svoje kutije.Poštujem i prihvatam nove okolnosti ali ne dozvoljavam da nam uzmu dušu, da izbrišu te nesavršene karakteristike ljudi. Posebni smo na planeti baš zbog toga.

Poslušajte na You Tubu-u i predivno izgovoren tekst pesme koju sam podelila sa vama, a doneo nam je svojim glasom i umećem Voja Brajović.

Cilj mog bloga je da zajedmo prozujimo kroz moj grad. Zaslužuje pažnju,a znam da svako ko ga poseti ostavi ljubav i deo sebe na našim ulicama.

Ograničeno mi je zujanje. Ja sam jedna od onih koja poštuje svoje zdravlje,a i zdravlje ljudi oko mene. No, imam potrebu da pišem. Ne dozvoljavam da mi trenutna situacija ukrade razmišljanje, razgovor,život.

Stavljanjem ove čarobne pesme na prvo mesto, fokus današnjeg pisanja je moj osvrt na život. Poslednjih godina možda previše rabljena tema. Malo se osećam zaintrigarano baš zbog toga.

Da,vredi

Upravo sa mojom dragom,mudricom razgovaram o novinskim člancima koji nam pričaju o vakcini koju Svet čeka. Presrećna sam kada sa druge strane stola čujem mlado biće koje kaže kuda ovo vodi, zašto sa svih strana Sveta najavljuju vakcinu… Zar nisu bar jednom mogli da se udruže i zajedno krenu u borbu za sve ljude?

Da, vredi svaki trenutak koji sa puno ljubavi podelimo sa ljudima koje volimo. Da, vredi svaka bazična, životna vrednost koju negujemo u svom životu i podelimo sa svojom decom, prijateljima, poznanicima…

Iskreno sam verovala, kada je prošle zime krenula pandemija sa tako dramatičnim i teškim posledicama, da će mnogo veći broj ljudi stići do onog momenta kada protresa svoju glavu i radi važan reset memorije, kada se ozbiljno zamisli.

Opet sam bila Sančo Pansa pred vetrenjačama i možda previše verovala. Međutim, shvatila sam da JA Sančo od pre 10 godina i JA Sančo danas na drugačiji način vitlaju svojim mačem. Pre 10 godina zamasi mačem su bili po nekada zato što baš treba tako, dobro je, a današnji mač ide u pravcu gde ja ŽELIM i zato što iskreno VERUJEM.

Da, verujem

Punim srcem i iz dubine duše verujem da samo jedan život živimo i da je svako od nas odgovoran na koji način.

Pandemija će sasvim sigurno potrajati još neki mesec, godinu i ograničiće nam zagrljaj, ruku u ruci, poljubac. Mnogo važan deo našeg postojanja je i to. No, ne postoji ni jedan virus ili bilo šta drugo što nam može uzeti reč, empatiju, iskrenost, poštovanje. Ne postoji ništa što nas može odvojiti od prirode i njenih osnovnih postulata koje nam tako nesebično pruža. Ne postoji ništa što nam može ograničiti osmeh, veru, slobodu.

Da, žuri mi se da osetim lepotu svakog slatkiša u mojoj kutiji života. Pročitajte ili poslušajte pesmu sa početka ovog teksta. Nastala je u Brazilu, a kod nas je možemo potvrditi onom prostom, narodnom: Svako je kovač svoje sreće.

JA Sančo zato ne odustajem od svog dubokog verovanja da kada svako od nas prihvati odgovornost za svoje životne izbore i odluke, prilagodi ih trenutku i ljudima koji ga okružuju proširićemo zajednicu nasmejanih i u duši mirnih ljudi. Nije to baš tako lako kao što ja sad lako pišem. Mnogo je teško, nekada bolno ali je intenzitet uživanja neprocenjiv.

Mislim da je to jedini način da budemo ljudi. Ta najprostija rečenica nas obavezuje da trenutne okolnosti prihvatimo i prilagodimo samo tom jednom, jedinom cilju da budemo ljudi.

 

 

17.11.2020 1 Komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Momenti

INTROSPEKCIJA

od strane Vesna 14.08.2020

Možda

Sasvim sigurno će ˝možda˝ koje živim ovog trenutka, u nekim godinama koje dolaze prerasti u nešto veće i ozbiljnije kada razmišljam o pisanju koje toliko volim. Učim se da konačno obratim pažnju na sve znakove pored puta koji mi se pojave i da ih prigrlim ozbiljno. Uvek ih je do sada bilo ali sam ih svesno ignorisala i uporno pokušavala da ispravim krivu Drinu i znak postavim na mesto.

Malo porasteš i shvatiš da ne ide baš tako. Pročitaj ga, saslušaj, pogledaj i primeni. Uradi tačno onako kako ti je poručio.

Godina

Ova 2020.godina je odmah startovala drugačije zbog samo dva broja koja je označavaju. Već prvog dana nam je pokazala koliko je posebna i odlučna da bude nova i dobro zapamćena. Uspeva joj u svakom momentu i pogledu.

U godinu smo zakoračili sa mišlju ma neće nas, Kina je daleko ali malo po malo i eto nama proleća koje smo proveli u kući. Pisala sam iz svoje kuće na temu koju živim u tom trenutku. Podelila sam svoje misli o izolaciji i iskreno verovala da ćemo iskoristiti ponuđenu priliku. Da li smo?

Avgust

Stigao nam i avgust. Sinoć sam primetila da nam je dnevna svetlost kraća za bezmalo sat vremena. Priznajem da se svakog, ali svakog avgusta na trideset i kusur stepeni iznenadim kako je brzo stigao i kako nam se jesen smeši iza prvog ćoška.

Ipak, ovog avgusta je sve drugačije. Mnogo i nekako silovito sam morala da se zaustavim i prihvatim oprez kao važnu životnu veštinu.

Ljudi koje srećem ali češće čujem primećuju da se Zujalica ređe javlja. Da, Zujalica je prihvatila stvarnost koju živi i krećem se samo sa određenim ciljem.

Danas je bio jedan od tih dana kada sam morala da napustim moje gnezdo. Šta mi je od današnjeg radnog zujanja ostalo u glavi?

Prošla sam pored terase jednog novog ugostiteljskog objekta u Hajduk Veljkovoj ulici. Velika bašta puna do poslednjeg mesta mladih ljudi koji sede i razgovaraju, jedu, piju… Nisam primetila da je bilo ko od njih stavio tu mehaničku zaštitu na lice, masku. Nisam primetila da je vlasnik obezbedio propisanu razdaljinu i fizičku distancu. Nisam primetila da je bilo koga briga što je ta bašta krcata ljudima.

Gde idemo

Često je pitanje gde idemo osnovni motiv čitavog dana. U stvari, svaki put kada iskoračim iz dvorišta i malo krenem dalje pitanje stigne.

Život me je okružio zdravstvenim radnicima. Slušam i htela ne htela zapamtim svašta. Ove godine svi ti ljudi kojima smo tapšali u osam sati proletos nose maske, naporno rade i pokušavaju, kada nisu na svom poslu, da objasne svom okruženju koliko je važno da ozbiljno prihvatimo novu normalnost i da budemo disciplinovani prema sebi,pre svega,a na taj način i prema svom okruženju.

Slušam kada se priča o tekstovima koji opisuju slučajeve obolelih u nekom drugom gradu i porede sa viđenim u našem gradu. Pratim neke kanale na TV, čitam vesti na Internetu.

Ništa od toga ne bih morala da gledam ili čitam ali pročitam i pogledam. Kada sve to saberem i izađem na ulicu u priličnom sam šoku. Moja porodica nije merodavna kao primer ponašanja i to je sasvim jasno. No, tehnika nam je omogućila da imamo pristup velikoj količini informacija. Moje svakodnevno preispitivanje je šta treba da se desi da bar značajno velika količina svih nas uključi glavu i dođe do zaključka. Znam da su zvanične informacije razne, konfuzne, često kontradiktorne iz dana u dan. Ali ljudi… nisu jedine.

Preispitivanje

Svaki put kada se vratim sa ulice krene preispitivanje, lična introspekcija na temu da li stvarno živim na oblacima ili grlim drvo sa obe noge na zemlji?

Moj zaključak je da odbijam da spustim pogled sa oblaka stojeći pored mog drveta 🙂 Odbijam da svrstam moju vrstu na zemlji, moje ljude u bića bez mozga koji razmišlja.

Želim da kroz ovaj mali tekst pokušam da osvestim bar nekoliko desetina, stotina ljudi da prihvate ozbiljnost situacije u kojoj živimo ovu 2020.godinu. Nova je i vrlo ozbiljna. Nemamo vremena da raspredamo priču zašto, kako, zbog čega. Doći će, sasvim sigurno, taj trenutak. No, sada moramo da se okrenemo trenutku. Moramo da organizujemo svoj život tako da sačuvamo sebe, svoju porodicu, prijatelje, slučajnog prolaznika na ulici.

Molim vas, ne čekajte da vas neko opominje, naplaćuje kazne, blati po televiziji. Samo otvorite oči, pitajte ljude u koje imate poverenja i odlučite da ovu godinu posvetite svom zdravlju. Velika je to vrednost, verujte mi na reč.

14.08.2020 0 Komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Na skriveno te vodim mesto
U šetnji

NA SKRIVENO TE VODIM MESTO

od strane Vesna 04.07.2020

Reče Bajaga

i svakom od nas u ovoj rečenici dozvoljava da izmaštamo razlog da se ušuškamo na skrivenom mestu. Sigurna sam da je svako od vas kada je pročitao naslov imao svoj razlog i svoju sliku kuda i zašto se osamiti i uživati.

Kada slušam Bajaginu pesmu doživljavam je kao promo song za turističku organizaciju Crne Gore što je potpuno opravdan razlog za stvaranje. Ipak, meni je iz cele prezentacije u glavi samo rečenica: Na skriveno te vodim mesto…

Zašto

baš to? Juče su se sklopile kockice i pokazao mi se taj znak pored puta 🙂 Zujala sam po raznim delovima grada, obavljala neke važne poslove. U jednom momentu sam se zatekla u Železničkoj ulici i gledala da što pre stignem do pošte pa dalje. Nebrojeno puta sam prošla tom ulicom ali sam juče uočila tablu ispred Makijato kuće na kojoj piše: Skrivena bašta ( Hidden garden ). Šta je sada to? Prva misao. Morala sam dalje ali je natpis memorisan i zauzeo je vrlo važno mesto.

Složilo se

sve na svoje mesto onoga trena kada sam sa mojom dragom drugaricom dogovarala mesto sastanka. Moj predlog je bio Kombinat, njihova bašta u Ilije Ognjanovića. Znate već moju opsesiju da sedim u gradu ispod drveta 🙂 To mogu baš tu. Pažljiva kao uvek, moja Baja je predložila kafe preko puta izvršnog veća. Znala sam šta misli ali smo se obe dvoumile oko imena 🙂 U trenutku sam prihvatila jer je to predlog žene kojoj jako verujem. Ključno je bilo što mi je rekla da imaju baštu u dvorištu. Tog momenta sam imala sliku table ispred Makijato kuće i tog momenta sam znala da je baš ta predložena bašta pravi izbor.

Iskreno,

baš sam se trudila da što pre završim preostale posliće i stignem u Corto Caffe 🙂 Često prolazim tim delom bulevara ali nisam do sada svraćala u kafe. Stigla sam pre moje prijateljice i vrlo lako pronašla tu ušuškanu baštu.

Tog momenta sve se složilo na svoje mesto. Znala sam zašto sam tu i bila preponosna na sebe što sam ulovila znak koji me je uputio na mesto gde ću se osećati dobro.

Upravo sam se tako osećala čim sam sela i osvrnula se oko sebe. Jedno dvorište je pretvoreno u kutak sa zelenilom u kojem se čujemo kada razgovaramo i u kojem ne može da sedi previše ljudi.

Više puta do sada sam pisala koliko volim ljude i koliko su pravi,iskreni ljudi važan deo svakog od nas. No, postoje momenti kada nam je mir važan, kada nam je razgovor važan. Postoje momenti kada nam je lopo da sami sa sobom mirujemo. Ovoga leta priroda nam je poručila da se umirimo.

Zbog svega toga kada sam se osvrnula po dvorištu Corto Caffe-a shvatila sam da sam na pravom mestu gde mogu da sednem, odmorim kada poželim samo sebe za društvo ali i kada mi prija društvo da podelim sa nekim važne ili manje važne reči.

Dopada mi se što nema previše detalja koji te okružuju ili vise nad glavom. Jednostavno uređen prostor koji ne opterećuje ali svakako pruža upravo ono što treba na užurbanom Bulevaru Mihajla Pupina. Sa bučne ulice i sa samo par koraka ulazite u mirno dvorište gde sebe častite odmorom ili nekim lepim druženjem.

Priznajem

nisam do sada često osećala potrebu za ovakvim mestima u centru velikog grada kakav je moj Novi Sad. Uvek me je potreba za tišinom vodila izvan grada. Vodi me i dalje u istraživanja. Isto tako priznajem da sam podjednako uživala u dvorištu Corto caffe-a, okružena starim zgradama,zelenilom.

Najlepše je što sam posle malo internet istraživanja saznala da postoji još skrivenih kutaka u gradu. Upoznajte se i vi na sajtu o našem gradu.

Dok ne odlučite kuda da krenete toplo preporučujem da svratite na Bulevar Mihajla Pupina br.13. Sigurna sam da ćete kvalitetno potrošiti deo svog dana 🙂

04.07.2020 0 Komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
U šetnji

DODIR SVILE

od strane Vesna 01.06.2020

Nežno 

 

Pre svega mislim da treba da budemo nežni prema sebi i na taj način naučimo da dajemo nežnost i ljudima koje volimo. Za neke od nas je to težak posao😀 

Nežnost je dodir,lepa reč,razumevanje,pogled… Kako sve to prema sebi? Jednostavno. Gradite svoje vrednosti čitav život, istražujte i podvucite crvenom bojom šta vas čini zadovoljnim. Naravno, pre svega budite nekada i bolno iskreni u kontaktu sa sobom. 

Budite nežni prema svom telu. Naučite da ga volite i poštujete 😍 Osluškujte šta vam poručuje, šta mu treba. Šalje signale svakoga dana.  

Priznajem da sam kao nepopravljivi optimista očekivala da će nas izolacija mnogo više naučiti. Nisam sigurna da je tako. 

 

Dodir 

 

Nežnost je i dodir. Kada odlučimo da osluškujemo svoje telo primetićemo koliko nam dodir znači. Primetićemo kada nas dodirne voda, nežan cvet, pamuk, svila… Priroda 💓Sigurna sam da u tom momentu poželimo da prirodi poželimo dobrodošlicu i dodirnemo je sa isto toliko nežnosti. 

Samo je jedan put. Negom naše kože zavolećemo sebe, a priroda će nam vratiti višestruko lepim osećajem kada se sretnemo.  

Bez lažne skromnosti, o svojoj koži sam počela da vodim računa u ranoj mladosti. Uvek mi je bilo važno da sam ja zadovoljna njenim izgledom i pažljivo sam pratila šta mi govori. Moje okruženje mi zamera Sunce u velikim količinama kada sam pored vode ali to je posebna priča i ljubav. 

 

Hedera Vita 

 

Potpuno slučajno sam naletela na informaciju o kozmetici pod imenom Hedera Vita. Da vam kažem šta me je tačno navelo da se više zainteresujem ne bih mogla. No, možda je presudno bilo što su naglasili da koriste biljke sa naših prostora i da svoju proizvodnju imaju u Loznici. 

Vremenom sam postala veliki poštovalac kvalitetnih proizvoda proizvedenih tu pored nas. Čitala i gledala mnogo emisija gde po belom svetu ljudi snažno podržavaju lokalne proizvode i njihovu potrošnju upravo u svom okruženju. Gromoglasan aplauz za akcije te vrste 👏👏👏 

Gospodin Facebook me obavestio da otvaraju radnju u Novom Sadu. Klik na sliku, klik na tekst, objavu. Online prezentacija urađena sa merom i ukusom. Dovoljno da odlučim da mi ne bude teško da prošetam do Pap Pavla 41 i upoznam se sa ponudom. 

Tada počinje moja lepa priča sa njihovim proizvodima. Pre svega, u priču su me uvele gospođe koje predstavljaju i na odličan način prodaju proizvode. Važno mi je da imam informaciju o proizvodu ali mi je isto toliko važno da mi niko ne diše za vratom i bude preljubazan i na taj način dosadan. Dobra mera je uvek dobitna kombinacija. Sve to sam u njihovoj radnji dobila. 

U radnji sam polako stigla u fazu zaljubljenosti u proizvode, a već sledeće jutro sam mojoj kutijici kreme za lice izjavila duboku ljubav. Ukoliko se odluče, a nadam se da hoće, za kvalitet na prvom mestu ja vidim ljubav na dug period 😀 

Imate u ponudi sve što vašem telu treba da mu iskažete iskreno poštovanje i ljubav. Sve je pažljivo upakovano, nežno i kvalitetno. Cene su dostupne velikom broju svih nas i pažljivim odabirom, sa dobrom organizacijom uvek ćete znati gde da odete da se obradujete i počastite. Sa velikim žarom delim sa svima vama informaciju, a nadam se da ćete odlučiti i prošetati do Hedere. Verujte mi, kada probate vrlo brzo ćete razumeti moje oduševljenje. Stigla sam da negujem kosu, lice, telo,stopala samo sa njihovim proizvodima. Moja koža mi svakoga dana šalje osmeh u ogledalu 😀  

Nisam vam pisala o samoj proizvodnji, njihovim počecima i uspesima. O tome ćete kliknuti na link portala MojNoviSad i upoznati se. Svakako je važno da znate ko se to kod nas na vrlo ozbiljan način upustio u avanturu proizvodnje proizvoda koje se nude sa raznih strana. 

Moja misija danas je da vam predstavim svoje iskustvo sa njihovim proizvodima. Zadovoljna sam i srećna što sam ih pronašla, što su naši, toliko da moja ćerka kaže da sam vrlo glasan promoter na svim druženjima u mojoj kući, a i van nje. 

 

Hedera helix je latinski naziv za biljku bršljan. Ne znam da li je ova biljka bila motiv za naziv kolekcije ali ja sam u svojoj glavi povezala bršljan kao zeleni pokrivač za tlo i drveće, a Hedera Vitu kao prirodni dodir za moju i vašu kožu 💓 

 

 

01.06.2020 0 Komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Dom
Momenti

IZOLACIJA

od strane Vesna 24.03.2020

Znakovi pored puta (Ivo Andrić)

 

“Kad god mi se dešavalo da me ljudi i prilike oko mene prisile na animalan život i biološku borbu, uvek sam uspevao da nađem neslućene i neočekivane utehe i pomoći koje su ličile na prava čuda.” kaže Ivo Andrić u svojoj knjizi Znakovi pored puta.

Samo jedna rečenica, nasumice izabrana, približila je našu veličinu i neslućene mogućnosti.

Sa godinama koje slažem u svoj život sve više sam svesna toga. Učim se da su čuda moguća, da zavise od svakog od nas. Učim se koliko smo moćni kao vrsta na Zemlji.

 

Majka

 

Svi mi što naseljavamo ovu planetu imamo istu i samo jednu majku, prirodu. Svako od nas je voli i prihvata na drugačiji način. Prirodno, jer svaka vrsta biljaka, životinja ima svoju svrhu za sistem života.

Majka priroda nas je pustila da porastemo, izgradimo se. Čini mi se da nas voli malo više od sve svoje dece 🙂

Mnogo nas je razmazila.

Ljudi su se izdvojili od velike većine ostalih vrsta. Evolucijom smo stigli do nezamislivih dostignuća pre samo par stotina godina.

 

Opomena

 

Leta gospodnjeg, 2020.godine stigla je opomena pred isključenje. Upravo tako doživljavam veliku epidemiju koja je obustavila i usporila život ljudi na Zemlji.

Mnogo smo postali silni i gordi. Udaljili smo se među sobom, osamili. Prirodni svet koji nam daje život umislili smo kako možemo da pokorimo i lagano udaljimo. Neće da može, kaže majušni virus. Sad lepo u kućicu da razmislite.

 

#OstaniKodKuće

 

Ostani kod kuće, umiri se i razmisli. Iskreno verujem da je naša moć u tome da imamo sposobnost da mislimo. Zbog te osobine smo posebni u eko sistemu. Šta smo mi to smislili? Da jurimo, prljamo, uništavamo jedni druge, ne poštujemo se među sobom, a ni svoje prirodno okruženje. Kada ovo pišem osećam veliki bes i ogromnu tugu. Mala sam karika u lancu i ne znam odgovor zašto je to tako. Ipak, ako se svi zajedno potrudimo i svako u svom dvorištu počisti možda i dođemo do velikih otkrića.

Ostanite kod kuće i vratite se sebi, svojoj porodici. Uživajte u dostignućima koje smo za samo nekoliko decenija dostigli i koje nam dozvoljavaju da napredujemo. No, odvojite vreme da razgovarate, čitate (u knjigama piše sve 🙂 ), slušate muziku, pričate svojim biljkama i ljubimcima.

Priroda je za samo mesec dana vratila labudove u kanale Venecije i daje nam šansu da se za par nedelja vratimo njoj i njenim pravilima.

Džordan Piterson u svojoj knjizi 12 Pravila za život nam vrlo jasno objašnjava da su nam potrebna da ne bi uplovili u haos. Piše samo o nama, ljudima.

Priroda nam šalje svoj znak i poručuje da smo se udaljili od njenih pravila i plovimo u haos.

 

Kuda dalje?

 

Za mene je odgovor na pitanje “Kuda dalje?” uvek: samo napred 🙂 Posle ove pošasti koja nam se dešava želim da verujem da će se bar veći deo svih nas u svojim kućama opametiti. Znam da sam nepopravljivi optimista i svesno ne odustajem od toga. Znam i da će deo vas koji ovo pročita pomisliti, šta ova priča?

Priča da se vratimo osnovnim životnim vrednostima i majci Zemlji 🙂 Ostavljamo je generacijama iza nas i nedostaje nam odgovornosti. Veliki sam poštovalac svih dostignuća u nauci ali sam isto tako i veliki poštovalac svih ljudi koji brane životnu sredinu od nas. Na moju ogromnu žalost, od nas.

Virus će nastaviti da živi, naše telo će se i na njega prilagoditi. To je prilično sigurno. Živećemo zajedno. No, stigao je i odveo priličan broj ljudi. Ostaje nas i dalje mnogo, baš mnogo.

Svi mi koji smo ovde, u svojoj kući imamo šansu da za sve njih koji su otišli i one koji dolaze kada izađemo iz svog dvorišta povedemo računa o svojoj okolini i o ljudima sa kojimo delimo život.

Za mene je izolacija znak pored puta koji nam je poslat da se prisetimo saosećajnosti, poštovanja, empatije, razgovora, iskrenosti i izbacimo bahatost, gordost, laž.

Za mene je izolacija znak pored puta da pokupimo papir sa ulice, zasadimo drvo, opomenemo svakog ko baci smeće u našem komšiluku, da se organizujemo u male i velike grupe koje rade i vole svoje okruženje.

Malo po malo i eto velikih koraka 🙂

http://novosadskazujalica.com/wp-content/uploads/2020/03/Blue-Typographic-Social-Media-Graphic.mp4

24.03.2020 0 Komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Putovanje kroz vreme
U šetnji

VOZI ME U NOVI SAD

od strane Vesna 16.02.2020

Voz

 

Brzina kojom se krećemo kroz vreme često mi postavlja pitanje (kada malo usporim)šta će moja deca, njihova deca zapamtiti tokom svog puta kroz život? Da li će voz kojim oni putuju ostati samo reč ili eksponat u muzeju? Ima li još ljudi sa voljom da ih zainteresuje za istoriju, kulturu i na taj način osnaži osećaj pripadnosti prostoru na kojem su se rodili? Složićete se, upravo je taj osećaj pripadnosti istoriji i kulturi ono što nas razlikuje i Svet čini prezanimljivim mestom za život.

 

Zraci

 

Zahvalna sam što su u moj život kao zraci Sunca ušetali ljudi koji shvataju važnost angažovanja nas starijih da uputimo i zainteresujemo decu koja nastavljaju našom stazom.

Da, upravo tako doživljavam svoje poznanstvo sa UGRIP-ima i Leonom. Sa ogromnim zadovoljstvom ću vas podsetiti na jednu od akcija.

Dragi moji čitaoci, verujte mi, nikada ali nikada nisam videla toliko vere, posvećenosti i nade nego kod te fenomenalne grupe ljudi. Kada ste u njihovom društvu ono malo svetlo na kraju tunela se pretvori u Sunce koje sija punim sjajem.

Putovanje kroz vreme

 

Na FB stranici sam saznala da moji prijatelji na čelu sa Leonom Šurbanovićem organizuju radionicu Tramvaj, putovanje kroz vreme. Zainteresovala se i odlučila da se upoznam sa druženjem Leona i dece uzrasta od 12-16 godina.

Da razjasnim ideju: izabrana grupa dece se kroz druženje i istraživanje upoznala sa istorijom našeg grada. Kroz to putovanje napisali su tekstove o nekoliko značajnih građevina u centru grada i kroz mali,pozorišni prikaz predstavili svoj put svima nama direktno zainteresovanim kao i prolaznicima koji su se u tom momentu zatekli u Zmaj Jovinoj 🙂

Nisam stigla na turu sa decom koja su vodila na srpskom jeziku ali sam prošetala sa grupom koja je sve to predstavila na engleskom jeziku.

Kada su se pojavili u kostimima, sa rekvizitima koji prate njihovu ulogu automatski se osmehnete i posle dobijanja karte za vožnju sa njima krenete.

Pretvorila sam se u uho,a osmeh nisam mogla da skinem sve da sam i htela, a nisam 🙂 Jednostavno su me očarali i omađijali svojim šarmom i ozbiljnošću sa kojom su pristupili zadatku.

Možda mi se podjednako sa oduševljenjem decom dopalo i to što su me kroz svoj nastup naučili i stvari koje nisam znala na jedan drugačiji, interesantniji način.

Bili su potpuno čarobni 🙂 Ozbiljni tamo gde je priča upravo to tražila, šereti gde se to uklapalo, prepuni poštovanja i posvećeni svojoj ulozi i priči.

Još jednom mi je ovaj tramvaj potvrdio koliko su nam deca moćna kada im ponudimo aktivnost i na pravi način ih zainteresujemo. Toliko je jednostavno. Leon im je samo pokazao u kojem pravcu da se kreće njihovo istraživanje po Internetu, knjigama.

Ipak, ono najvažnije je da im je posvećeno vreme. Iskorišćeno je da pričaju odrasli ali i da odrasli znaju kada treba da saslušaju decu i njihovo mišljenje.

Ovakvim preplitanjem mi smo uživali u prikazu istorije na jedan potpuno drugačiji način koji se pamti.

 

Kuda ide ovaj voz

 

Stižemo i do pitanja: kuda ide ovaj voz? Postoji ideja da ovakve ture uđu u turističku ponudu našeg grada. Mislim da posle mog predstavljanja ne treba ni da pričam šta ja mislim o tome 🙂

Onda ide ali… Pojavila se grupa ljudi koja je ovaj vid rada sa decom želi da predstavi kao iskorišćavanje! Dobro ste videli i reč i znak uzvika. Ako sam dobro ispratila, a mislim da jesam čak je i tužba podneta kako nemaju licencu za turističke ture.

Kada sam to saznala, videla imala sam pitanje za sebe da li sam tužna ili besna? Mislim da sam za nijansu ipak više besna. Zašto sitan, lični interes ne može da ustupi mesto opštem dobru? Za mene je svako angažovanje koje je posvećeno mladosti opšte dobro svih nas. Rad sa decom je naša moralna obaveza, naše ulaganje u budućnost. Nema tu mnogo pameti i filozofije.

Onda se pojavi grupa ljudi koja to predstavi kao otimanje posla?! Kuda idemo? Zašto je biti sebičan moderno?

Nemam odgovor. Ne želim da trošim život na ove vetrenjače koje su pokazale oblik?

Iskustvo me naučilo da samo odgovaram za svoje ponašanje i postupke 🙂 Ja ću na sav glas da hvalim ovu akciju i da navijam kad god sam u prilici da se nastavi, da se još dece priključi, da rade, uče i igraju se. Mi ćemo da uživamo 🙂

 

P.S.  U poslednjem razgovoru sa Leonom, autorom ove kreativno edukativne radionice, saznala sam: Ništa ne brini, draga Zujalice, tramvaj time mashine nastavlja svoje aktivnosti na liniji iz budućnosti, bez obzira na skretničare iz sada već prošle sadošnjosti. U realnosti i predvremenskoj mašini nastavljamo dalje da zujimo i da obogaćujemo i širimo stanice i linije novosadske varoši. Vidimo se u tramvaju 🙂

16.02.2020 0 Komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Momenti

IZABRALA OSMEH

od strane Vesna 14.12.2019

Momenti

Ponosna sam na sebe što sam prilično rano shvatila da su momenti ono što nam treba da bi bili srećni, nasmejani i zadovoljni svojim životom. Malo duže mi je trebalo da ih sebi dozvolim u što većem broju ali stigoh i do toga.

Zato ćemo ovu priču početi upravo sa tom konstatacijom i mojom odlukom da biram osmeh što češće i što više 🙂

Ljudi

Po ko zna koji put dolazim do zaključka da divni ljudi, ukoliko uspemo da ih okupimo oko sebe, čine najlepši i najkvalitetniji deo našeg hoda kroz život.

Imala sam neverovatnu sreću da mi je jedna od divnih žena koje krase moju svakodnevnicu preporučila da se informišem o online kursu za virtuelne asistente. Pošto se znamo dugo i dobro kaže moja Baja da me vidi baš tako 🙂

Preporuke ljudi kojima verujem prihvatam iz prve. Sve pronađem i prijavim se za uvodni modul obuke koju online drži Nikolina Andrić. Naravno, ništa mi nije bilo jasno ali rešila sam da saznam. Uvodne informacije koje je Nikolina spakovala za nas bile su dovoljne da sa velikim uzbuđenjem krenem na online kurs.

Upravo mi je ta divna,hrabra, mlada žena otvorila oči i predstavila potpuno novi svet koji je tu, pored nas. Istinski sam uživala pre tri godine kada je naše online druženje počelo.

Najiskrenije vam preporučujem da se upoznate sa Nikolinom, proširite svoje vidike i uključite se u vek u kojem živite.

Oči u oči

Upravo tako, taj deo oči u oči je bila moja želja od našeg virtuelnog upoznavanja i trogodišnjeg druženja.

Vredna Nikolina nas je ovog decembra okupila u našem gradu 🙂 Verujte mi da sam tu subotu jedva čekala. Dočekala, naravno, i stigla u Radio Caffe.

Bilo je to druženje petnaestak žena sa vrlo sličnim interesovanjima i načinom razmišljanja. Sve sa istim ciljem da se obrazuju, uče i rade. Neke sa iskustvom, neke tek na početku, neke bez ideje šta rade virtuelni asistenti. Nekoliko poznajem preko interneta, većinu vidim prvi put. Verujte mi, prijatno i vrlo inspirativno druženje. Uz prijatno ćaskanje saznale smo nešto o svakoj od nas, nešto o poslu, prilikama.

Neposredna i nasmejana Nikolina nas je i prilikom ovog, živog susreta svojim obraćanjem opustila i uvela u zanimljiv razgovor. Baš kao i na njenoj obuci za taj posao komunikacija je otvorena, direktna i ohrabrujuća za sve nas koji želimo da unapredimo sebe i svoje veštine.

Online

Zahvaljujući mojoj radoznalosti i virtuelnoj učiteljici Nikolini ja sam izabrala osmeh kroz pisanje mog malog bloga. Uživam u svakom trenutku pred belim ekranom koji sama popunjavam pričama o samo mom iskustvu i zapažanjima u mom gradu. Da li ću proširiti svoje delovanje zavisi samo od mene. Upravo to je najvažniji zaključak koji sam izvela kada sam se upustila u online pisanje, posao.

Naučila sam koliko je važno biti uporan, vredan, radoznao i istrajan u svom cilju.

Ipak, beskrajno sam uživala u našem druženju uz dragu nam kaficu i to živo druženje. Savršena kombinacija 🙂

Trudim se da budem vrlo pažljiva u tom virtuelnom svetu. Ogroman je i sa puno prepreka i zamki. No, apsolutno sam zadovoljna izborom posla i moje virtuelne heroine koja inspiriše.

P.S. Odvojite malo vremena, skuvajte sebi kafu i obavezno pogledajte ovaj podcast. Možda će neko od vas pogledati svet oko sebe sa mnogo više ružičaste boje 🙂

Pojačalo-Podcast EP049/ Nikolina Andrić

14.12.2019 0 Komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
  • 1
  • 2
  • 3
  • …
  • 5

O meni

O meni

Piše za vas

Zovem se Vesna. Volim da putujem i družim se sa ljudima. Ipak, svuda pođi-kući dođi :) Moj grad, moja oaza, moji ljudi. Želim da podelim moj pogled sa svima vama koji ste ovde i vama koji bi želeli da vidite i posetite naš grad.

Budimo u vezi

Facebook Instagram Email

Razgovaramo na FB

Novosadska zujalica

Pratimo se na Instagramu

Error validating access token: Session has expired on Friday, 20-Nov-20 10:33:54 PST. The current time is Monday, 22-Jul-24 04:11:00 PDT.

NOVO

  • SIGURNA SAM

    08.09.2024
  • FRANCUSKA U GRADIĆU

    07.08.2023
  • MOJ NAKLON #MANUAL

    07.06.2022
  • DA,ŽURI MI SE

    17.11.2020
  • INTROSPEKCIJA

    14.08.2020

Najčitanije

  • 1

    MAJ JE MORE – drugi deo

    15.06.2019
  • 2

    ZAŠTO VOLIM GRADIĆ

    03.09.2019
  • 3

    DA,ŽURI MI SE

    17.11.2020
  • Facebook
  • Instagram
  • Email

Priredila za vas Vesna/ Logo uradila Zvezdana Marjanović


Na početak
Scroll Up