DA,ŽURI MI SE

od strane Vesna
Da,žuri mi se

Mário Raul de Morais Andrade, poznatiji kao Mario de Andrade (Sao Paolo, 1893-1945) pesnik koji je duboko dodirnuo moju dušu. Jednostavno moram vas upoznati sa stihovima koji su me iskreno dirnuli,a pritom otvorili jedan novi,čudesan prozor. Probajte pažljivo da pročitate svaku reč;

Mojoj duši se ne žuri

Osjećam se kao dijete koje je dobilo kutiju slatkiša, prve je pojelo sa zadovoljstvom, ali kad je vidjelo da ih je ostalo još malo, počelo ih je jesti sa posebnom pažnjom i uživati u svakom zalogaju.

Nemam više vremena za beskonačne konferencije u kojima se govori o statutima, pravilima, procedurama i unutrašnjim odredbama, znajući da ništa od toga neće biti postignuto.

Nemam više vremena da podnosim apsurdne ljude koji, uprkos poodmakloj dobi, još nisu odrasli.

Nemam više vremena da se borim sa neostvarenim. Ne želim da budem na skupovima gdje se ego naduvava.

Ne mogu trpjeti manipulatore i oportuniste. Nerviraju me zavidni ljudi koji pokušavaju diskreditovati sposobne da bi osvojili njihove pozicije, talente i dostignuća.

Moje vrijeme je prekratko da bih raspravljao o naslovima. Želim sadržaj, supstancu, mojoj duši se žuri.

Nije ostalo još puno slatkiša u kutiji.

Želim provesti život sa ljudima koje krasi stvarna čovječnost. Ljudima, koji se znaju smijati vlastitim greškama. Ljudima koji razumiju svoje predodređenje i ne kriju se od svojih dužnosti. Onima koji brane ljudsko dostojanstvo i žele samo da budu na strani istine, pravde i pravednosti. To je ono što život čini vrijedan življenja.

Želim biti okružen ljudima koji znaju kako dodirnuti srce drugih ljudi. Ljudima koje su teški udarci u životu naučili da odrastu i sačuvaju nježne dodire duše.

Da, žuri mi se.

Žuri mi se da živim tim intenzitetom koju samo zrelost može dati.

Ne želim uzalud potrošiti više ni jedan slatkiš koji mi je preostao. Siguran sam da su još slađi od onih koje sam već pojeo.

Moj cilj je doći do kraja u miru sa sobom, sa mojim bližnjima i mojom savješću.

Imamo dva života i onaj drugi počinje u trenutku kad shvatiš da je život samo jedan.

Ova 2020.godina nas je pretumbala skroz. Ne volim izraz nova normalnost. Teško ga prihvatam. Moj život je dostigao tačku kada sam shvatila da živim samo jedan od dva ponuđena života. Volim ga svim srcem i sa ogromnom radošću biram svaki slatkiš iz svoje kutije.Poštujem i prihvatam nove okolnosti ali ne dozvoljavam da nam uzmu dušu, da izbrišu te nesavršene karakteristike ljudi. Posebni smo na planeti baš zbog toga.

Poslušajte na You Tubu-u i predivno izgovoren tekst pesme koju sam podelila sa vama, a doneo nam je svojim glasom i umećem Voja Brajović.

Cilj mog bloga je da zajedmo prozujimo kroz moj grad. Zaslužuje pažnju,a znam da svako ko ga poseti ostavi ljubav i deo sebe na našim ulicama.

Ograničeno mi je zujanje. Ja sam jedna od onih koja poštuje svoje zdravlje,a i zdravlje ljudi oko mene. No, imam potrebu da pišem. Ne dozvoljavam da mi trenutna situacija ukrade razmišljanje, razgovor,život.

Stavljanjem ove čarobne pesme na prvo mesto, fokus današnjeg pisanja je moj osvrt na život. Poslednjih godina možda previše rabljena tema. Malo se osećam zaintrigarano baš zbog toga.

Da,vredi

Upravo sa mojom dragom,mudricom razgovaram o novinskim člancima koji nam pričaju o vakcini koju Svet čeka. Presrećna sam kada sa druge strane stola čujem mlado biće koje kaže kuda ovo vodi, zašto sa svih strana Sveta najavljuju vakcinu… Zar nisu bar jednom mogli da se udruže i zajedno krenu u borbu za sve ljude?

Da, vredi svaki trenutak koji sa puno ljubavi podelimo sa ljudima koje volimo. Da, vredi svaka bazična, životna vrednost koju negujemo u svom životu i podelimo sa svojom decom, prijateljima, poznanicima…

Iskreno sam verovala, kada je prošle zime krenula pandemija sa tako dramatičnim i teškim posledicama, da će mnogo veći broj ljudi stići do onog momenta kada protresa svoju glavu i radi važan reset memorije, kada se ozbiljno zamisli.

Opet sam bila Sančo Pansa pred vetrenjačama i možda previše verovala. Međutim, shvatila sam da JA Sančo od pre 10 godina i JA Sančo danas na drugačiji način vitlaju svojim mačem. Pre 10 godina zamasi mačem su bili po nekada zato što baš treba tako, dobro je, a današnji mač ide u pravcu gde ja ŽELIM i zato što iskreno VERUJEM.

Da, verujem

Punim srcem i iz dubine duše verujem da samo jedan život živimo i da je svako od nas odgovoran na koji način.

Pandemija će sasvim sigurno potrajati još neki mesec, godinu i ograničiće nam zagrljaj, ruku u ruci, poljubac. Mnogo važan deo našeg postojanja je i to. No, ne postoji ni jedan virus ili bilo šta drugo što nam može uzeti reč, empatiju, iskrenost, poštovanje. Ne postoji ništa što nas može odvojiti od prirode i njenih osnovnih postulata koje nam tako nesebično pruža. Ne postoji ništa što nam može ograničiti osmeh, veru, slobodu.

Da, žuri mi se da osetim lepotu svakog slatkiša u mojoj kutiji života. Pročitajte ili poslušajte pesmu sa početka ovog teksta. Nastala je u Brazilu, a kod nas je možemo potvrditi onom prostom, narodnom: Svako je kovač svoje sreće.

JA Sančo zato ne odustajem od svog dubokog verovanja da kada svako od nas prihvati odgovornost za svoje životne izbore i odluke, prilagodi ih trenutku i ljudima koji ga okružuju proširićemo zajednicu nasmejanih i u duši mirnih ljudi. Nije to baš tako lako kao što ja sad lako pišem. Mnogo je teško, nekada bolno ali je intenzitet uživanja neprocenjiv.

Mislim da je to jedini način da budemo ljudi. Ta najprostija rečenica nas obavezuje da trenutne okolnosti prihvatimo i prilagodimo samo tom jednom, jedinom cilju da budemo ljudi.

 

 

Možda će vam se još svideti...

1 Komentar

Aleksandraa Živković 20.11.2020 - 22:29

Svaki komentar je suvišan a opet tako potreban. Potreban jer nam, kako si pomenula, treba reč, empatija, iskrenost, poštovanje. Duboko poštujem tvoju istrajnost i način na koji “zujiš” kroz svoj život, naše živote i naš grad 🙂

Reply

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.